Priča o Toni Čukiću Danskom

Written by on 27 ožujka, 2020

Tona Čukić bio je između dva svjetska rata poljoprivrednik-ratar. Zatim je obukao željezničarsku uniformu, kao i mnogi Novljani, ali nije podnosio disciplinu koja je nužna u tom odgovornom poslu, pa se opet našao u seljačkim hlačama. Bio je tada seljački kruh sa sedam kora, pa je Tona, umjesto da je robu prevozio željeznicom, osnovao svoje „špeditersko poduzeće“, za što su mu bila potrebna dva konja, više mršava nego li obla tijela, i jedna obična seljačka kola.

Kada je netko od susjeda u nekom kalendaru opazio sliku naprednog danskog seljaka kako kosi travu visoku dva metra, sjetio se Tone i nadjenuo mu ime Danski, što je trebalo, ne bez zlobe, značiti da je i Tona takav napredan ratar. I od tada pa do svoje nesretne smrti, mnogi nisu znali njegovo pravo i „službeno“ prezime Čukić, nego je za mnoge on bio jednostavno Čiča Tona Danski ili samo ono Danski.

Prevozio je Toma sa svojim špediterskim kolima sa željezničke stanice raznu robu za trgovce, gostioničare i druge obrtnike. Bilo je tada u Novskoj „na svakom ćošku“ birtija, krčma ili gostionica, pa je Toni, kao poslovnom čovjeku, valjalo svagdje malo zastati, da se konji odmore a Tona okrijepi fraklićem rakije. I tako dan za danom, pa su konji upoznali sva ta Tonina stajališta. I što je još najvažnije, tako su se u tome izdresirali da su sami zastali kod svake te ustanove za razveseljavanje, a da za to tije trebao Tona na već poznati kočijaški način zaustaviti konje.

Tadašnji đaci-gimnazijalci, za vrijeme ljetnih praznika, odigravali su nogometne utakmice sa susjednim Lipovljanima, Jasenovcu ili nekom drugom većem selu. U putne torbe stavili bi nogometnu opremu, sakupili se u Toninom dvorištu, sjeli u kola puna slame. I kada su tako zauzeli najpogodnije položaje, na kočijaško mjesto zadnji je sjeo čič’Tona, pucnuo bičem i krenulo se polako prema mjestu odigravanja prijateljske nogometne utakmice, jer je zbog nekih neplaćenih stavki tadašnji nogometni klub „Libertas“ bio suspendiran, pa su „školarci“ ljeti odigravali prijateljske utakmice. Poslije utakmice valjalo se zadržati u gostionici, na neki način iz fraklića povratiti utrošenu snagu i zapjevati zbog tuge ili radosti. Tona je dobio svoju porciju, veselije žmirkao svojim očima dok su ga mladi nogometaši tapkali po leđima.. i upravo u tim i takvim prilikama i prigodama iskovano je je prijateljstvo čič’Tone Danskog s mnogim pripadnicima tadašnjih mladih generacija.

U svemu tome Tona je bio nezaobilazan i nezamjenjiv. Jer sva plaća za „špediciju nogometaša“ sastojala se u onim fraklićima rakije sa kojima su ga častili, i možda u uživanju u druženju sa mladima, te u razdraganoj pjesmi koja se orila u noći između nedjelje i nadolazećeg ponedjeljka, kada je mjesec tako lijepo sijao i kada je bilo toplo…

Poslije oslobođenja sve je krenulo naprijed, pa i Tonino privatno prijevozničko poduzeće. Naravno, riječ poduzeće u svakom slučaju ide zajedno s navodnim znakovima, umjesto običnih nabavljena su „platon-kola“, pa je sve to skupa izgledalo više onako po „gradski“. Posao prijevoza robe je cvijetao. Nije tada bilo kamiona pa je Tona u prijevozu robe sa stanice do raznih poduzeća bio u prvom planu. No, osnivanjem novog nogometnog kluba „Lokomotiva“, kja je imla za odlazak na odigravanje utakmica petnaest besplatnih voznih karata, otpala je Tonina prijevoznička usluga. Samo jednom, 1949. godine, prevezao je Tona, po zadnji put nogometaše „Lokomotive“ u Drenov Bok. No, i dalje je Tona u krugu mladih visoko kotirao.

Svatko ga je uljudno i ljubazno pozdravio, platio po koju rakijicu, a Tona je zažmirio svojim očima, nasmješio se, mahnuo rukom u znak zahvale. U tim godinama ljudi su se više družili. Zapis o Toni Čukiću ostavio nam je Kazimir Orešković.


Reader's opinions

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *



Current track

Title

Artist