Obitelj Knopp – počeci građanske Novske

Written by on 16 siječnja, 2020

Priča o Knoppovima priča je o počecima građanske Novske. Obitelj Knopp, prije svega Adalbert Knopp stariji i njegov sin Adalbert Knopp mlađi, u Novskoj se danas prepoznaju uglavnom po dvije građevine, hotela Knopp i kapele na Gradskom groblju i jednoj ulici. No Knoppovi su za Novsku mnogo značajniji. Njihovo djelovanje u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća usko je povezano s razvojem Novske, koja se iz nekoliko blatnih ulica i većinom drvenih kuća s početka 19. stoljeća polako oblikuje u mjesto s prepoznatljivim građanskim obrisima, školama, javnim objektima, kulturnim, sportskim i društvenim udrugama.

Povjesničarka Iskra Iveljić, profesorica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, praunuka Adalberta Knoppa mlađeg, zapisuje da Knoppovi prema obiteljskoj tradiciji potječu iz Schwatzwalda. Tome se pridružuje i novljanski kroničar Kazimir Orešković, koji u zapisu o obitelji Knopp navodi da „samo prezime, sa dva „p“ na kraju, daju do znanja da Adalbert Knopp stariji nije domorodac, nego da je u onim austro-ugarskim prilikama doselio iz sjevernog dijela mozaik-države sastavljene od raznorodnih naroda.“

Adalbert Knopp stariji rodio se u Osijeku 10. travnja 1835. godine. Prema dostupnim podacima ženio se dva puta. Iz braka s Anom rođ. Baidl imao je sina Adalberta, a iz braka s Emilijom, koja se također rodila u Osijeku 25. kolovoza 1842. godine, kćer Josipu. Dolaskom u Novsku otvara trgovinu koja se nalazila na mjestu današnje trgovine „Borovo“. Očito da mu je posao išao dobro, jer ostvareni profit, a i zaradu od prodaje trgovine drugom poznatom novljanskom židovskom trgovcu Emilu Hirschlu, ulaže u novi posao. Gradi Hotel Knopp sa prenoćištem, restoranom, vrtnom bašćom i ledanom u dvorištu, otvarajući tako prvo otmjeno i najveće okupljalište svih dobrostojećih Novljana i tadašnje inteligencije. Osjetio je da treba iskoristiti priliku kada Novska postaje raskršće cestovnih i željezničkih pravaca, a to znači i goste za njegov hotel. Naime, 1887. godine dovršena je gradnja pruge Novska – Slavonski Brod, već slijedeće 1888. u promet je puštena pruga Nova Gradiška-Novska-Sunja, a željezničko čvorište dovršava se 1897. kada je za promet otvorena pruga Novska – Dugo Selo.

Knopp mlađi

Tada se smatralo da bavljenje privredom i trgovinom predstavlja nešto što nema veze s obrazovanjem. Trgovcima je savjetovano: bavite se „špecerajem“, špekom, robom kojom trgujete, a ne i pitanjima javnog života. No upravo ovaj naraštaj kojeg predstavljaju otac i sin Adalbert Knopp, prvi promiču kapitalističko gospodarstvo i zamjetnu kulturu svakidašnjeg života. Utemeljili su, zapravo, današnji život, navodi Iskra Iveljić. Prvo otac a zatim i sin Adalbert pokreću Novsku prema građanskim vrijednostima.

Godine 1873. Novska ima 1007 stanovnika i šest ulica, prigradska sela Brestača 342 i Grabovac 166 stanovnika, a općinski je načelnik Đuro Pokas. Vatrogastvo predstavlja inicijalnu točku preobrazbe Novske. Naime, Hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada pozvala je naredbom datiranom 11. srpnja 1886. godine sve županijske oblasti da putem kotarskih oblasti priđu osnivanju vatrogasnih društava u svojim područjima. U to vrijeme pri Kotaru Novska već postoji Dobrovoljno vatrogasno društvo Jasenovac, osnovano 1881. godine. Tada se počinje ozbiljnije razmišljati o osnivanju vatrogasnog društva u Novskoj. Razmišljalo se tim više što su u ono doba kuće i gospodarske zgrade bile većinom od drveta, a mnoge i slamom pokrivene. Josip Martinović u svojoj publikaciji „100 godina DVD Novska“ navodi kako se u iniciranju osnivanja vatrogasnog društva našlo se mladih i za taj posao voljnih građana koji su se prihvatili tog plemenitog zadatka i obaveza. Okupilo se 20 članova, većinom iz redova obrtnika.

Knopp stariji

Osnivačka skupština Dobrovoljnog vatrogasnog društva Novska održana je 1. svibnja 1887. godine. Početni kapital novoosnovanog Društva bilo je 50 forinti Obrtne zadruge, koje su članovi, prešavši u DVD, prenijeli u korist Društva. Iz podataka Društva vidi se da je među prvim inicijatorima osnivanja Društva bio Adalbert Knopp stariji, Josip Posavec, Josip Lampl i drugi. Prvi izabrani predsjednik bio je Josip Lampl, a zapovjednik Josip Posavec. U drugoj godini postojanja Društvo je vlastitim sredstvima nabavilo ručnu vatrogasnu štrcaljku i dvoje ljestve krovnjače, kao i najnužniji pribor i uniforme. Godine 1907. održana je jedna od godišnjih skupština na kojoj je izabran novi Upravni odbor. Za predsjednika je izabran Adalbert Knopp, a za zapovjednika Ivan Pejaković.

Kada je Adalbertu prerano umrla kćerka Josipa (6. ožujak 1883. – 20. veljača 1896.), u znak sjećanja na voljenu kćerku sagradio je 1898. godine na novljanskom groblju kapelicu u kojoj je pokopana Josipa, a kasnije i sam Adalbert. Na zapadnom zidu ove kapelice postavljen je vidljivi natpis o tome da u ovoj kapelici mirno leži otac Adalbert Knopp, osnivač Dobrovoljnog vatrogasnog društva Novska, i prerano mu umrla kćerka. Adalbert stariji umire 28. prosinca 1907. godine. Iz Knjige umrlih, sada u Državom arhivu u Sisku, doznajemo da je uzrok smrti vitium cordis (srčana mana). Dodajmo da se Adalbert Knopp stariji zanimao i za lokalnu politiku. Luka Pejaković u svojim zapisima navodi kako je odabirao najbolje ljude za funkcije općinskih načelnika kao što je bio njegov susjed Đuro Pokas i Ivan Pejaković, obojica njegovi bivši istaknuti ljudi i suradnici, „bez bilo kakove zlouporabe, a sve za dobrobit Novske u svim sferama života“.

Vatrogasnu palicu preuzima sin Adalbert, koji se rodio 20. travnja 1860. godine, i kojem je otac ostavio sada već dobro uhodan hotelijerski posao. Adalbert mlađi imao je urođen smisao za kulturno i prosvjetno djelovanje a uz rad u vatrogastvu osnivač je pjevačkog i tamburaškog društva „Šubić“. Uvježbava zbor u zbornom pjevanju, dirigira na javnim nastupima, uvježbava tamburaški zbor i svira u bisernicu. Ako je prilikom tjednih večernjih proba samo riječ „pisnuo“. Adalbertov prst uperen prema izlaznim vratima bio je znak da je za tog „nesretnika“ te večeri proba bila završena, navodi Kazimir Orešković. Održavao je plesne tečajeve, naučivši mnoge generacije „četvorku“ i salonsko kolo. Osnovao je diletansku dramsku družinu koja je održala niz nastupa, a on je sam bio režiser i glumac. U prostorijama njegovog hotela svake nedjelje poslijepodne održavan je „žurfiks“, nešto kao veselica ili čajanka, gdje se okupljala i plesala tadašnja mladost uz svirku tamburaškog zbora. Eto, jedna svestrana ličnost oko koje su se kretala sva kulturna i društvena zbivanja i u kojima je on bio cetralna osoba. Sva ta okupljanja i rad odvijala su se u prostorijama vatrogasnog doma, piše Orešković.

U Novskoj početkom 20. stoljeća djeluju Društvo za proljepšanje Novske, Gospojinsko društvo za podupiranje siromašne školske djece, Gostioničarsko društvo, Hrvatsko sokolsko društvo, Hrvatska čitaonica, a od 1909. gradnjom Doma u osječkoj ulici i Pjevačko i tamburaško društvo „Šubić“ (Dom se sredinom 30-ih preimenuje u Hrvatski dom). U svim ovim udrugama zapažen je rad Knoppovih, ako nisu inicirali samo osnivanje, tada su bili uvaženi članovi i donatori. Josip Martinović navodi da je udovica Emilija Knopp, uz obilježavanje 25. obljetnice DVD Novska, poklonila i svečano uručila 11. kolovoza 1912. godine prvu društvenu zastavu.

Adalbert Knopp mlađi prema smrtnom listu (Razglednici) izdanoj 3. kolovoza 1929. godine, umro je u Novskoj na kućnom broju 34., 2. kolovoza 1929. godine u 10 sati uvečer, a sahranjen je 4. kolovoza u 5 sati popodne. Liječio ga je dr. Breberin. Uzrok smrti je staračka slabost. U potpisu na Razglednici je Karla Blažević, razgledač mrtvaca. Dodajmo, obiteljska kuća Knopp prelazi u službi Crkve, kao samostan časnih sestara u Osječkoj ulici. Na grobu „dinastije“ Knopp na spomeniku stoje napisana redosljedom ova imena, bez naznake godine rođenja i smrti: Ana Baidl, Ana Knopp, Ruda Knopp, Franjo Knopp, Ana Knopp, rođena Schenbecker, Adalberi Knopp.

Iza sebe Adalbert je ostavio četvero djece: Matildu ud. Tvrdenić (14. veljača 1896. Goražde – umrla 24. lipnja 1971. u Novskoj gdje je i sahranjena), Jozefinu ud. Kramerček (umrla u Zagrebu, pokopana na šestinskom groblju), Franju (r. 1887. u Banja Luci – u. 20. veljače 1912.) i Ferdinanda (Goražde, 7. studeni 1897. – Zagreb, 1964.). Ferdinand je djetinstvo proveo u Novskoj, realnu gimnaziju pohađa u Petrinji i Zagrebu. U Zagrebu je studirao šumarstvo. Radio je kao bankovni činovnik Prve hrvatske štedionice u Zagrebu. Supruga mu je bila Ana rođ. Milinković, koja se rodila u Sisku 4. lipanj 1901. godine. Ferdinand i Ana imali su troje djece: Zlatu ud. Turković (r0đena u Zagrebu 1930., živi u Njemačkoj), Srebrenku ud. Bartsch (rođena u Zagrebu 1945., živi u Njemačkoj), i poznatu hrvatsku književnicu Nadu ud. Iveljić.

Nada Iveljić rođena je 1931. u Zagrebu, gdje je završila I. klasičnu gimnaziju i Filozofski fakultet. Radila je kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti u gimnaziji i osnovnoj školi, a bila je i urednica časopisa za djecu Radost. Od 1954. piše pjesme, pripovijesti i dužu prozu za djecu. Objavila je osam knjiga poezije, zbirke novela ‘Crna roda’, ‘Arijadnina nit’ i ‘Miljenici svilene djevice’, roman ‘Bijela kopriva’, više od četrdeset knjiga i niz slikovnica za djecu te više igrokaza, radio i TV-igara za odrasle i djecu. Napisala je mnoge članke u časopisima, a uvrštena je u gotovo 20 antologija. Mladim čitateljima poznata je prije svega kao autorica brojnih knjiga za djecu i slikovnica. Nagradu Grigor Vitez primila je 1972. za zbirku priča ‘Šestinski kišobran’ i 2000. za bajku ‘Zemljina dječica’, a 1985. nagradu Ivana Brlić Mažuranić za knjigu ‘Dođi da ti pričam’.

I na kraju ovog zapisa o Knoppovima dolazimo do kćeri Nade Iveljić, profesorice Iskre Iveljić, autorice djela „Očevi i sinovi“, u kojoj upravo daje analizu društva i gospodarstva, prvenstveno Zagreba, sredinom 19. stoljeća, i sigurno je pred sobom imala lik i djelo svojih predaka, prapradjeda i pradjeda, obojica imenom Adalbert, a koji su Novsku toliko zadužili svojim djelovanjem.

Iskra Iveljić rodila se 1959. godine u Frankfurt na Majni, Diplomirala je povijest, engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1987. do 1990. radila je u Arhivu Hrvatske (danas Hrvatski državni arhiv) kao mlađi arhivist a od 1990. do 1993. u Institutu za suvremenu povijest kao istraživač-suradnik. Od 1993. godine zaposlena je na Odsjeku za povijest kao asistent, od 1999. u nastavno-nastavnom zvanju docenta, od 2004. izvanrednog i 2010. redovitog profesora. Magistrirala je 1992. godine radom Pokušaji modernizacije Banskog vijeća (1848.-1850.) i doktorirala 1998. disertacijom naslovljenom Uloga zagrebačke privredne elite u modernizaciji Hrvatske (1860.-1883.). Mentor obaju radova bila je prof. dr. Mirjana Gross. Bavi se hrvatskom društvenom i kulturnom poviješću druge polovice 19. stoljeća, napose građanskim društvom i kulturom, modernizacijskim procesima, stasanjem moderne građanske elite, plemstvom Hrvatske i Slavonije te hrvatskim studentima i elitom u Beču. Na Odsjeku za povijest predaje hrvatsku povijest u 19. stoljeću.


Current track

Title

Artist