Novljanski obrtnici: Nepokoreni zamašnjak gospodarstva

Obrtnička izložba prilika je da se građani Novske upoznaju s onime što novljanski obrtnici nude i da na neki način naši obrtnici budu “u izlogu grada”, odnosno promoviraju svoje proizvode. Obrtništvo treba očuvati ali i s druge strane pomoći da revitalizira sam Grad, jer danas u svim velikim europskim i svjetskim gradovima upravo na ovakav način obrtnici izlaze pred građane. To je dobra prilika da se pokažu vrijednosti koje grad čuva, a sigurno da su obrtnici jedna od temeljnih urbanih vrijednosti ovoga grada.

Obrtnička izložba 1938. godine

Prije nešto više od 80 godina u Novskoj, od 7. do 10. kolovoza 1938. godine, u zgradi Osnovne škole pokraj potoka Novska. Održana je 1. Obrtnička izložba. Izložbeni prostor bile su učionice u prizemlju i na katu, a izlagači su bili novljanski obrtnici i obrtnici okolnih mjesta i gradova. Na sačuvanim fotografijama mogu se vidjeti neki od tadašnjih novljanskih obrtnika, kao i njihovi proizvodi, među kojima obrt”umjetne stolarije” Konrada Tkalca iz Novske koji je izložio nodel spavaće sobe, zatim cipele iz postolarskih radionica Ivana Korana i Ivana Carena, limarski proizvodi limarsko-bravarske radionice Rudolfa Pugelnika, odjevni predmeti i odijela Marka Gračakovića iz Zagrebačke ulice, odjevni predmeti krojača Dimitrija Bojka iz Osječke ulice, mesarski i kobasičarski proizvodi Đure Palošika i licitarski i medičarski proizvodi, kao i gitare marke “Franjo Schneider”, a ovu zagrebačku radionicu glazbenih instrumenata u Novskoj je zastupao vlasnik tiskare Simon Spiegler. Prije otvorenja pred ulazom u školu svečano se fotorafirao Organizacijski odbor Izložbe, sve redom viđeniji Novljani i obrtnici, a obrtnici i trgovci alikali su pred Poljoprivrednom zadrugom u dvorištu Bulićeve kuće.

Tradicija obrta u Novskoj

Tradicija obrtništva stara je koliko i sama Novska. Usporedo s razvojem mjesta, a kasnije grada obrtnici su, kao i danas, bili zamašnjak gospodarskog razvoja. Prvo su samostalni, a zatim tvarajući prvo obrtničke bratovštine, a kasnije cehove, pokazuju u svojoj organizaciji pripadnost srednjeeuropskom prostoru. Godine 1852. osnivaju se na području Hrvatske Trgovačko-obrtničke komore, i to u Zagrebu Rijeci i Osijeku. Upravo te komore svojim radom i utjecajem neposredno utječu na gradnju neophodne prometne infrastrukture te organizaciju gospodarsko-obrtničkih izložbi i osnivanje tehničkih učilišta.

Počeci industrije i obrta u Novskoj mogu se pronaći u drugoj polovici 18. stoljeća. Prvi obrtnici naseljavani su u svim naseljima Vojne Krajine od 1773. godine, a desetak godina kasnije upućuju se mladići u Beč i druge gradove na izučavanje zanata. Od 1892. godine izučeni majstori dobivali su radne i putne knjige čime su dokazivali svoju stručnost i osposobljenost. Od te se godine u Novskoj osnivaju prvi obrtnički cehovi.

Proizvodno obrtništvo i promet novi zamah u Novskoj doživljavaju krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada su otvoreni pogon impregnacije željezničkih pragova «Telep», na mjestu nekadašnje ložionice u Novskoj, proizvodnja cigle i crijepa Muller i Weinberger na Bročicama, te saugas-motorni mlin Zadravec.

Osim obrtnika, radnika i činovnika, bilo je i drugih zanimanja, koja nisu registrirana, primjerice liječnici, odvjetnici, svećenici, gruntovčari, bankovni činovnici, žandari i drugi. Svako je naselje imalo ugljenare i kočijaše-kirijaše. Ovi potonji su naglo razvili svoju djelatnost nakon razornog tornada 1892. godine, kada je porušeno oko 400 jutara šume, čija je ogromna drvna masa privukla trgovce iz cijele carevene na dobivanje koncesije za iskorištavanje. Tako su željeznički pragovi otpremani za sve pruge koje su se u carevini gradile, a drveni ugljen željeznicom do Beča i Budimpešte.

Sva ova zbivanja nisu ostala nezapažena. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća započinje drugi veliki val naseljavanja ovih krajeva, iz Like, Podravine. Manarske i Češke, se u potrazi za zaposlenjem i zaradom.

Obrtnici u Novskoj od 1877. do 1914. godine

Prema popisima, od 1877. do 1914. godine, zapisani su u Novskoj, Brestači i Starom Grabovcu po zanimanjima slijedeći obrtnici, činovnici i radnici:

Bačvari: Luka i Josip Hrenar, Stjepan Mihota

Bravari: Karla Novaković, Vinko Klarić

Brijači: Luka Bajer

Ciglari: Petar Kuleto, Dominik Patrijarka, Alojz Zukolo, Alojz Delpont, Ludvig Delpont, Albin Satalo, Ludvig Mikeloti, Marijan Šoljan, Antun Digjuisto

Cestari: Nikola Abramović, duro Šikić, Matej Knaus

Ćerpenije (crijepari): Šandor Vincijanović

Ćurčije (krznari): Mato Šavrda

Dimnjačari: Julijus Vučković, Nikola Wuntersteiger

Grobari: Jozef Bartuš

Gostioničari: Antun Oblak, Marko Horvat, Marijan Šoljan, Alojz Vaš, Franjo Maller, Vjekoslav Šegulja, Dragutin Novaković, Nikola Lovreković, Ivan Bistrović, Đuro Jakovljević, Herman Konig, Jakob Weis, Nikola Jakšić, Adalbert Knopp (hotelijer)

Kazandžije (kotlari): Nikola Bosančić

Klesari: Vinko Tadej

Krojači: Ivan Kličko, Ivan Borovečki, Petar durić, Albert Kohn, Stjepan Bažant, Dragutin Šagovac, Viktorija Jurčić, Franjo Ronenini

Kolari: Đuro Bartulić, Đuro Cinčić, Josip Salaj, Vinko Jeliček

Kovači: Grga Mrkonjić, Mijo Lončarević, Marko Obelić, Ferdo Kos, Ivo Blažeković, Milan Andrilović, Franjo Šagovac, Stevan Popović

Lončari: Luka Bubanović, Ferdo Mareković, Đuro Malović, Ivan Belan, Karlo Šagovac, Joco Jagodić, Karla Sarajlija, Luka Hrenov, Đuro Vrbanac, Julijus Marinčić, Petar Kulić, Ferdo Satalo

Limari: Nikola Bosančić

Mesari: Jakov Munz, Adalbert Stegnišek

Mlinari: Ernest Kasaček, Petar Bogojević, Josip Vodak, Ivan Krušec, Nikola Medved, Nikola Mrdarac, Mato Pejaković, Ivan Habakus, Jakov Zadravec, Izidor Habak, Rudolf

Tomić, Josip Đuranec

Opančari: Tonka Vezmarić, Marko Vučetić, Karlo Blažeković, Imbro Panić, Luka Jurčić

Postolari: Albert Posavec, Stipo Kovačić, duro Šagovac, Ferdo Pokas, Vinko Vrbljan, Franjo Koran, Franjo Presečki, Lenhort Jager, Josip Agreš, Ivan Caren, Johan Skala

Pekari: Matija Petranović, Petar Posavec, Josip Štefanović

Obrtnici su sa svojim proizvodima bili česti sudionici izložbi i sajmova, a izložba gospodarskih otkrića i dostignuća Austro-Ugarske monarhije, održana 1. kolovoza 1882. godine pokazala je snagu zagrebačkog obrtništva. Zagrebački, odnosno hrvatski obrtnici tada su nastupili samostalno i u svom paviljonu. Zagrebački su obrtnici bili posebice zastupljeni u pokućstvu i umjetničkom obrtu, i po sačuvanim dokumentima, postigli veliki uspjeh. Organizacija izložbe, izbor i dizajn proizvoda bio je prepušten poznatom zagrebačkom arhitektu Hermanu Bolléu.

Obrtništvo pred 1. svjetski rat

Godine 1910. kotar Novska imao je 617, 6 četvornih kilometara, odnosno 107.320 jutara i 1577 četvornih hvati, po popisu žitelja 1900. godine kotar Novska imao je 25.727 stanovnika, a po popisu iz 1910. godine 29.351 žitelja.

Te je godine Novska je imala 24 trgovca, 164 obrtnika, 31 sitničara, 9 gostioničara i 61 krčmara.

Tijekom godine izdano je 66 obrtnica, 30 poslovnih knjiga i 33 naučničke svjedodžbe. U obrtnički registar te je godine upisano 64 šegrta i 117 kalfa, a ubralo se 132 krune obrtnih globa. Te se godine u velike kotarske obrtničke radionice i tvornice bilježi Antonija Baldija iz Novske, koji posjeduje ciglanu, kružnu peć i parni motor, «Lazar Bačić i dr.» iz Jasenovca s ciglanom, kružnom peći i parnim motorom, Ravnateljstvo Kraljevskih ugarskih državnih željaznica – Impregnacija željezničkih podvlaka iz bukova drva Novska, Mariju Pejaković iz Novske sa mlinom na benzinski motor i vodu, Ignaca Šustarića iz Banove Jaruge sa mlinom na benzinski motor i vodu, Jakoba Zadraveca iz Novske s mlinom na nafta-motor, Matu Kovača iz Banove Jaruge sa mlinom na čigre, Stjepana Barta iz Jasenovca s tvornicom soda-vode i mlinom na benzinski motor, Jakoba Weisa iz Novske s tvornicom soda-vode, Jakoba Srnčevića iz Krapja s mlinom na benzinski motor, Miju Kušana iz Lonje s mlinom na benzinski motor i Adama Rajakovića iz Mlake s mlinom na benzinski motor.

Pred I svjetski rat zapažena je stagnacija razvoja malog obrta i trgovine, a razlog se pronalazi u sve većem gubljenju na važnosti robnih sajmova, odnosno sajamske trgovine, jer se razvojem prometa roba mogla dopremati do svake trgovine u kotaru. Izvješće bilježi i da «… osim toga postoji još uvijek u našem radništvu ta nepokolabiva težnja za iseljavanje u strani svijet, poglavito u Sjedinjene države sjeverne Amerike…»

Obrtništvo između dva svjetska rata

Nakon I. svjetskog rata i ujedinjenja u Državu Srba, Hrvata, i Slovenaca, djelovanje srpskog “Zakona o radnjama” trebalo se proširiti i na Hrvatsku, čemu se Savez udruženja hrvatskih obrtnika odlučno i organizirano odupirao. Odgovor Beograda bio je očekivan – ako se ne prihvaća srpski zakon, tada neće uopće biti Zakona o obrtu. Zakon je usvojen tek 1932. godine i njime se, uglavnom, udovoljilo zahtjevima hrvatskih obrtnika.

Gospodarski život pred II svjetski rat bio je u znaku krupnih političkih promjena i ratnog stanja, što se sve nepovoljno odražavalo i na rad obrtništva, a sve je teže bilo doći i do nužnog repromaterijala. Broj obrtničkih radnji ratne godine 1942. stagnira, pred kraj godine opada, a taj se trend nastavlja i dalje. Podaci nakon rata govore, da je rat uzrokom 20 postotnog pada broja obrtnika, a nova je vlast to stanje još pogoršala ukinuvši sve obrtničke organizacije. Tako su obrtnici u najtežim trenucima ostali bez oslonca na koji su se stoljećima navikli. Pokrenut je proces eksproprijacije i nacionalizacije, a u društveno je vlasništvo silom prešlo ono najkvalitetnije u obrtništvu.

U raljama socijalizma

Nakon II. svjetskog rata, temeljem rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova NR Hrvatske, od 1947. godine, zabranjen je rad Savezu udruženja hrvatskih obrtnika, a cjelokupna imovina je sekvestrirana, odnosno Savezu je privremeno oduzeto upravljanje nad njegovom imovinom.

Godine 1949. donijet je Opći zakon o zanatstvu, koji je ojačao društveni sektor zanatstva, na račun privatnih obrtničkih radnji. Prema odredbama tog Zakona, zanatlije obrtnici se udružuju u Zanatske komore u kojima glavnu riječ vode predstavnici društvenog sektora. Zanatske komore kod nas djeluju sve do 1962. godine, kada su ukinute Zakonom o privrednim komorama. Privatni obrtnici ovim zakonom dolaze na margine gospodarskog života, a sve se više privilegira društveni sektor obrtništva kao temeljni nositelj “male privrede”. Nakon dvije godine 1964. godine donosi se novi Zakon o zanatstvu koji daje nove poticaje razvoju obrtništva, a promjene u gospodarskom sustavu zemlje uvelike liberaliziraju tržište.

Bez ikakve svoje organizacije, početkom šezdesetih godina privatni obrtnici počinju se organizirati kroz klubove i udruženja građana, kao jedinu mogućnost organiziranja, kako bi se održali. Do 1974. godine osnovana su u općinama 64 udruženja. Na obrtnike, kao i na njihova udruženja, gledalo se s nepovjerenjem, a u njihovom pokušaju organiziranja vidjela se obnova kapitalizma. Godine 1980. obrtnici osnivaju Savez udruženja hrvatskih obrtnika. No utjecaj obrtnika je i dalje gotovo nikakav, prije svega zbog toga što su obrtnici vrlo rijetko pripadali komunističkoj partiji.

Za to razdoblje u obrtništvu posebno je bila značajna solidarnost i običaj da obrtnici sami rješavaju svoje probleme i brinu čak o svom zdravstvenom osiguranju putem Ustanove za davanje zdravstvene pomoći i bolesničke blagajne. Godine 1956. osnovan je Mirovinski fond obrtnika koji je funkcionirao sa prekidima do kraja devedesetih godina 20.st. i u različitim pravnim okvirima. Taj prvi fond djelovao je na dobrovoljnoj bazi, većina obrtnika nije u njega imala povjerenja pa je stagnirao. Tek 1970.godine profunkcionirao je mirovinski fond i prvi obrtnici dobivaju mirovinu.

Komorski sustav svih se ovih godina se prilagođavao brojnim zakonodavnim promjenama, mijenjao je nazive i organizacijske oblike,  ali uvijek u funkciji zastupanja interesa i zaštite dostojanstva hrvatskih obrtnika.

Obrtnici dobivaju mogućnost mirovinskog osiguranja no tek 1970. godine profunkcionirao je mirovinski fond i prvi obrtnici dobivaju mirovinu. Obrtnici su ili nezadovoljni što nije osnovan i fond za slučaj bolesti jer su zbog loših uvjeta rada često pobolijevali, a radilo se i o pretežno starijim ljudima.

Donošenje Zakona o školstvu i Zakona o udruživanju i poslovnoj suradnji u privredi bio je još jedan udarac na obrtništvo jer se stvaraju stručne škole po strukama i cjelokupna stručnopraktična naobrazba je pod nadzorom škola u školskim radionicama, privrednim organizacijama i ustanovama te su ukinute dotadašnje mješovite škole učenika u privredi pa obrtnici ostaju bez mladih kadrova koji se nakon školovanja radije zapošljavaju u društvenom sektoru.

Nove muke nakon 90-ih

Nakon raskidanja veza sa SFRJ i osamostaljenjem Hrvatske, temeljem Zakona o obrtu od 1993. godine, 1. srpnja 1994. godine održana je obnoviteljska  Skupštinom Hrvatske obrtničke komore, krovne organizacije hrvatskih obrtnika. Time su udareni temelji na kojima se počela brzo i snažno razvijati strukovna organizacija hrvatskih obrtnika.

Obnoviteljska skupština Obrtničke komore Sisačko – moslavačke županije održana je 2. srpnja 1994. godine kojim činom je postala članica Hrvatske obrtničke komore zauzimajući tako važno mjesto u razvoju gospodarstva Sisak i Sisačko – moslavačke županije. Ubrzo nakon toga održane su obnoviteljske skupštine pripadajućih Udruženja obrtnika Siska, Kutine, Novske, Petrinje, Hrvatske Kostajnice, Topuskog i Gline koja zajedno s Obrtnička komora Sisačko – moslavačke županije danas zastupaju i štite interese oko 2700 aktivnih obrtnika.

Zaslužni i priznati obrtnici

Na sačuvanim fotografijama su, među ostalima: bačvar Aleksandar Ostružnjak s naučnicima Leimpekom i Matićevićem, postolarska radionica Ivana Korana iz godine 1936. Uz majstora Korana pomoćnici Antun Melnik, Nikola Kujundžić, Blaž Boršćak, Mato Jakovljević, Karlo Jadanić i Antun Kolački, te naučnici Ivan Koran (sin), Alojz Burigo i Stanko Koran (sin), pekara Andrije Cinčića u Kolodvorskoj ulici, fotografska radionica Eugena Wagnera u Kolodvorskoj ulici, brijač Vladimir Herceg, Dragan i Katica Tomašević, vlasnici prve čistionice i bojadisaonice u Zagrebačkoj ulici, trgovina Geze Kissa u Zagrebačkoj ulici, trgovina mješovite robe Emila Hirschla u cenru grada, gostionica “Luburić”, na uglu Crkvene i Potočne ulice, Mijo Barbarić, kasniji vlasnik Hotela Knopp, trgovina mješovite robe Dragutina Thiana u Zagrebačkoj ulici, trgovina mješovite robe Miroslava Formana u Osječkoj ulici, Užar Tomislav Bumbak iz Zagrebačke ulice, i mnogi drugi.

Na kraju treba istaknuti i zaslužne pojedince za razvoj obrta i trgovine u Novskoj. Prije svega Knoppovi, i otac i sin, obojica imena Adalbert, osim što su bili hotelijeri, osnivači brojnih udruga i lokalne mecene, zapravo stvaratelji moderne Novske, prvenstveno su bili trgovci. Adalbert stariji, koji je usput rečeno rođeni Osječanin, pokrenuo je trgovački biznis u drugoj polovici 19. st, a nakon gradnje hotela, trgovinu nastavlja voditi Adalbert mlađi.

Neizbježno je spomenuti Rudolfa Rudu Pugelnika. Nakon polaganja majstorskog ispita davnih pedesetih godina prošlog stoljeća Ruda otvara limarsko-bravarsku radionicu u Novskoj i uspješno opstaje u obrtu punih 35 godina. Od 1940. do 1950 bio je aktivan zastupnik obrtničkih interesa na tadašnjoj republičkoj razini. Od 1960. pa do 1971. godine bio je predsjednik Udruženja obrtnika kotara i općine Novska, osposobio je i obrazovao mnoge generacije novljanskih obrtnika, a bio je i 12 godina nastavnik stručno-teorijskih predmata Škole učenika u privredi u Novskoj. Među ostalim bio je osnivač Udruženja obrtnika Novska, inicijator gradnje Doma obrtnika, utemeljitelj Kuglačkog kluba Zanatlija, te organizator mnogobrojnih regionalnih susreta i manifestacija obrtnika.

Tu je i Mihovil Miša Babić, ugostitelj.. Godine 1967. godine otvara Restoran Babić u Tomislavovoj ulici. Već slijedeće 1968. član Upravnog odbora tadašnjag gradskog Udruženja samostalnih zanatlija i jedan je od inicijatora gradnje Doma obrtnika. Godine 1973. jedan je od osnivača Zanatske kreditno-štedne zadruge Novska, zatim, jedan je od osnivača Turističke zajednice Grada Novske, također bio je član Skupštine Zajednice invalidsko-mirovinskog osiguranja obrtnika i autoprijevoznika i Skupštine Saveza samostalnih privrednika. Predsjednik je županijske Obrtničke komore od 1996. do 2000. Povelju HOK-a prima 1997., a priznanje za životno djelo županijske Obrtničke komore primio je 2015. godine.

I na samom kraju Željko Pugelnik, sadašnji i dugogodišnji predsjednik Novljanskih obrtnika, čiji mandat još traje, pa ima vremena za potpunu i cjelovitu biografiju.