Kristina Semenjuk – snaga riječi i svjetlosti

Književna scena u Novskoj bogata je jednim posebnim i inspirativnim imenom. Riječ je o Kristini Semenjuk, zavičajnoj pjesnikinji i članici Društva hrvatskih književnika, čije stihove danas poznaju ljubitelji poezije ne samo u našem gradu, nego i šire.

Kristina je rođena 25. kolovoza 1964. godine upravo u Novskoj, gdje je provela svoje djetinjstvo i koja je ostala njezina trajna inspiracija. Iako se rano istaknula pisanjem poezije još kao djevojka dok je pohađala srednju školu u Zagrebu, njen životni put nije bio jednostavan – uslijed gubitka vida morala je prekinuti fakultetsko obrazovanje. Ipak, upravo je to iskustvo, suočavanje s tamom i svjetlom života, oblikovalo njezin jedinstveni pjesnički izraz.

Kristina je u zrelijim godinama u potpunosti posvetila život književnosti. Osim što je svojim djelima osvojila čitatelje, njezin rad prepoznali su i eminentni kulturni krugovi – kao dokaz toga, primljena je u Društvo hrvatskih književnika, čime je postala jedna od istaknutih književnih ličnosti našega kraja. Njena poezija objavljena je u nekoliko zbirki koje su izdali Ogranak Matice hrvatske u Novskoj. „Ljudi vide papir na kojem ispisuju stihove, a ja u glavi imam predodžbu papira po kojem pišem, brišem, križam, ispravljam, sve dok pjesma ne bude gotova. Dok ne izrazim ono što osjećam, nisam zadovoljna pjesmom. Nadahnuća i slike crpim iz svijeta koji me okružuje. Naravno, iz unutarnjeg svijeta. Moje su pjesme najčešće rezultat prožimanja dvaju svjetova. Presretna sam što sam vidjela do 30. godine jer imam predodžbe svijeta. U sebi vidim boje, pojmove i oblike okoliša, mogu o njima vjerno pisati, na sebi svojstven način“, posvjedočila je autorica sedam zbirki poezije: Biserje tame, Pišem svjetlošću, I mogu srcem vidjeti, Unutarnja zvona, Tko mi je ukrao sunce, Grlim svoga anđela i Tek molitvu imam.

Kristina je, osim publiciranih knjiga, uvrštena i u brojne zavičajne čitanke, a njezine pjesme objavljuju se u časopisima te su dostupne i čitateljima putem snimaka na CD-ima i u brajici – što je posebno značajno za osobe s oštećenjem vida.

Za svoj doprinos kulturi, obrazovanju i pismenosti, posebno zajednici slijepih osoba, Kristina je dobila i priznanje „Antun Lastrić“, koje dodjeljuje Hrvatska knjižnica za slijepe. Ovo priznanje potvrđuje ne samo umjetničku vrijednost njezine poezije, nego i snažnu poruku socijalne uključenosti i humanosti koju nosi njezin život i rad. Dobila je nagradu za literarno stvaralaštvo slijepih u poeziji i posebno priznanje na festivalu ljubavne poezije „Zvonimir Golub“ u Koprivnici. Pjesme su objavljivane u renomiranim časopisima kao i u časopisima za slijepe. Uvrštene su u zavičajnoj čitanci „Istine srca“ i u brojnim antologijama. Veliko priznanje dobila je 2006. godine primitkom u DHK.

„Moje knjige dostupne su slijepim prijateljima i oni vole moju poeziju. To se može vidjeti i jer me udruge slijepih iz različitih hrvatskih gradova pozivaju na organizirane književne večeri u gradskim knjižnicama. Sretna sam jer se na tim događajima okupi mnogo zainteresiranih čitatelja, ne nužno samo slijepih osoba. Osobito ističem književne večeri u Koprivnici. Tamo sam bila jedina slijepa osoba“, s ponosom ističe Kristina.

Susreti s Kristininim pjesmama ostavljaju snažan dojam – to je poezija koja ne govori samo očima, nego srcem, i čija slika svijeta svjetlost pretvara u riječ. U pisanju spoznaje radost, a knjige su snovi koje živi.